Istraživački i znanstveni interes u humanistici uvijek ima pogonsko gorivo. Predmet istraživačkog interesa u humanistici redovno počiva na nečem osobnom, a to nešto osobno može biti biografsko, generacijsko, klasno...

Britanski kulturni studiji 60-ih ne bi nastali da nije bilo naraštaja stručnjaka koji su odrasli u radničkoj klasi te imali osobni poriv da pronađu istraživački alat kojim bi ušli u kulturu s kojom su odrasli, kulturu svojih roditelja i/ili vršnjaka. Veliko preslagivanje kanona koje se dogodilo u kritici i znanosti o umjetnostima od 90-ih ne može se shvatiti bez spoznaje o tome kako je to preslagivanje odradila generacija formirana na punku i novom valu, generacija koja je imala potrebu kanonizirati vlastite mladenačke afinitete.